Prva zapanjujuća stvar kod kvevrija je njegov oblik: velika glinena posuda, često opisana kao jajolika, namijenjena za vino. Druga je njegova postavka. U tradicionalnom gruzijskom načinu, posuda pripada u okviru radnog podruma i mreže ljudi koji znaju kako je napraviti, očistiti i koristiti.
UNESCO-ov izvještaj o tradiciji naglašava da se znanje prenosi kroz porodice, susjede i zajedničke žetve. Njeno priznanje se odnosi na živu praksu, a ne samo na atraktivan spremnik. Ta razlika je dobra polazna tačka kada se boca prodaje s fotografijom gline ili širokom tvrdnjom o drevnom pravljenju vina.
Gruzijska nacionalna agencija za vino dodaje detalje o regiji. Njegovo objašnjenje na gruzijskom jeziku opisuje razlike između kahetskog i imeretskog pristupa, uključujući i koliko grožđa prati sok. Agencija također objašnjava da sorta grožđa i uslovi utječu na vrijeme koje vino provede s tim materijalom. Jedno ime plovila stoga ne obećava jedan jedinstveni okus.
U prodavnici postavite tri pitanja: koje grožđe, koji region i šta je proizvođač zapravo napravio? Zatim sa znatiželjom kušajte teksturu i aromu. Naš prijedlog je da prvo sipati malu čašu samo po sebi, a zatim uz jednostavan obrok, bilježeći što se mijenja. Izbjegavajte odlučivanje o tome kakav okus mora imati vino samo na osnovu njegove boje ili posude u kojoj se nalazi.
Za one koji rade u kući, cijenjenje tradicije ne mora nužno značiti da odmah kupuju veliku glinenu posudu. Počnite učenjem kontrolirane fermentacije, čistoće i vođenja zvučnih zapisa iz kompletne tehničke reference. Pročitajte gruzijski izvještaj za kontekst i posjetite originalni izvor kad god se čini da kratak opis na engleskom jeziku čini da proces zvuči bez napora. Zanat je bogatiji kad je njegova kompleksnost vidljiva.